Nakon trinaest mjeseci mandata Igor Lukšić se našao u nezgodnom položaju. Premijer je iznevjerio opozicione nade da će im ukloniti Đukanovića a nije ubijedio svoje u stranci da može biti zamjena za Đukanovića. Glavna uporišna tačka Igora Lukšića sada je međunardna zajednica koja još uvijek vjeruje da mladi crnogorski premijer može voditi Crnu Goru na brzom putu ka Briselu. Ipak, Lukšić je taj koji mora da prelomi i napravi neki uspjeh u ekonomiji ili politici. I to brzo.

Izgleda da je pakt o nenapadanju dijela opozicije, nevladinih organizacija i Vlade Crne Gore - jednostrano raskinut. Nema zvanične protestne note, ali je dovoljno pročitati neke nedavne poruke da bi se razumjelo kako crnogorski premijer, doskorašnji miljenik, sada za neke više nije kul tip niti in političar.

“Umjesto da bude premijer na koga bi bili ponosni, on se sprda i smije građanima, zato je pao na pripravničkom testu”, poručila je ratoborna direktorica MANS-a premijeru Igoru Lukšiću. Jedan drugi NGO lider ustvrdio je da premijer nepovratno srlja “iz greške u grešku”. Ovdašnji medijski tajkun, antiratni profiter i povremeni konsiljere opozicionih snaga obratio se kolumnom u medijima koje posjeduje: tvrdi da “spasioca zvanog Igor Lukšić” treba što prije politički skloniti prije nego totalno razruši zemlju jer ovaj premijer, braneći klan Mila Đukanovića, “ulazi u zonu krivične odgovornosti”.

Parlamentarna crnogorska opozicija bila je manje agresivna od lidera nevladinog pokreta ali je ipak bila jasna - vrijeme je da Lukšić ode. Lider Nove Andrija Mandić presudio je, da  Vlada Igora Lukšića nije u stanju “da se izbori sa nosiocima organizovanog kriminala u državnim strukturama i Agenciji za nacionalnu bezbjednost”. U Pokretu za promjene misle još  gore o Lukšiću. Za Koču Pavlovića, uloga Igora Lukšića je samo da čisti teren Milu Đukanoviću i zato je poslanik PzP pozvao narod 18. februara  da, pogađate, završi “sa beskrajno neodgovornom ekipom na vlasti”.

Iznevjerena očekivanja: Februarskim porukama protiv Igora Lukšića okončan je vjerovatno najčudniji period miroljubive koegzistencije vlasti, dijela opozicije i dijela politički angažovanog nevladinog sektora.

Prirodno je da vlast i opozicija budu u stalnom konfliktu, baš kao što je normalno da nevladine organizacije upozoravaju i oštro kritikuju sve problematične poteze, odluke ili kadrovska rješenja vladajuće garniture. No, u Crnoj Gori protekle godine nije bilo tako: Lukšićevoj vlasti vjetar u  leđa dolazio je od – nekadašnjih žestokoh kritičara vlasti!

Biće da je i samom premijeru ponekad bilo nelagodno da sluša pohvale od političkih oponenata. Tako su mnogi opozicionari bili “prijatno iznenađeni tolerancijom novog premijera” i tvrdili da “Lukšić uvažava opoziciju što kod Đukanovića nikada nije bio slučaj”… Mnoge iz nevladinih organizacija posebno je dojmila Lukšićeva “spremnost na dijalog” te “odlično znanje engleskog” a prave salve oduševljenja izazvala je pojava premijerovog - bloga na Fejsbuku.

Ovo su, dakako, bili samo zvanični izgovori. U realnom životu, motivi za vatromet pohvala bili su sasvim prizemni, utilitarni. Prosto: dio opozicije, baš kao i politički angažovane lidere nekih NVO, omamila je nada da će premijer Lukšić učiniti ono što nijesu mogli učiniti oni - da će Lukšić, novi ambiciozni politički igrač, demontirati mehanizme stare Đukanovićeve vlasti!

Pozadina čudnog dila: Nije poznato ko je prvi unutar opozicionog kruga izašao sa ovom tezom. Poznato je, međutim da su tu ideju kao balon naduvavali i ovdašnji medijski sveznalci koji su, iz dana u dan, javljali “dobre vijesti”: te Zapad neće Đukanovića, pa su onda procurele povjerljive informacije da puta u Brisel nema bez hapšenja nekog od lidera DPS-a; pripovijedale su se i bajke o tajanstvenoj ulozi moćnog Berlina i bjesomučno su štampana “autoritativna tumačenja” da je, Angela Merkel lično, dala nalog za uklanjanje predsjednika DPS-a Đukanovića. Istini za volju, možda je i sam premijer – koketirajući sa nekim opozicionarima i privatnim medijima - (ne)svjesno podsticao takve nade.

Kako god bilo: brzo je stvorena opoziciona iluzionistička slika u kojoj je sve bilo  drugačije nego u realnosti. Prirodna želja novog premijera da bude drugačiji i bolji od starog, politikom zasićenog, premijera baš kao i ambicija Lukšića da ispravi Đukanovićeve greške shvaćena je sasvim naopako:  ovdašni sanjari bune, vidjeli su Lukšićeve poteze kao akt već spremljenog “političkog oceubistva” i početak Đukanovićevog kraja.

Možda bi iluzija trajala još da nije bilo dva događaja. Prvo se urušio san o međunarodnoj zavjeri protiv Đukanovića: 9. decembra Brisel je velikodušno dao zeleno svjetlo Crnoj Gori za početak pregovora u junu. Potom je došao i udarac iznutra: Lukšić nije pristao da se, pod pritiskom medija i organizovanih protesta, distancira od svog političkog mentora. Nakon januarskih razgovora svima je -  Vanji Ćalović i Srđanu Kekoviću, baš kao i Nebojši Medojeviću i Andriji Mandiću -  bilo jasno da Lukšić neće biti prevratnik. Već nešto sasvim drugo: neka vrsta crnogorskog Medvedeva;  biće drugačiji, ali neće biti protiv političkog mentora.

To je realnost. Lukšić je intuitivno shvatio ono što zagovornici bunta protiv vlasti nijesu ni pokušali da razumiju. Izvor sadašnje vlasti premijera nije u Vujanovićevom ili Marovićevom krilu DPS-a, već Igor Lukšić vlast gradi direktno na podršci čovjeka koji ga je predložio za mjesto premijera. Đukanovićeva leđa su osnova Lukšićeve stabilnosti unutar vladajuće koalicije. Iako raspolaže moćnim mehanizmima izvršne vlasti, sve dok ne dobije izbore, kao jedan od lidera DPS-a Igor Lukšić će u velikoj mjeri zavisiti od podrške Mila Đukanovića.

Vjerovatno da ta bolna istina sada postaje bjelodana opoziciji, “nezavisnim” medijima i  dijelu nevladinog sektora. Otuda februarska lavina na premijera. U danima koji slijede Lukšić će, zasigurno, biti glavna meta napada, upravo od onih koji su ga do juče kovali u zvijezde.

Distanca vladajuće koalicije: To je samo jedan sloj političke priče. Osim sve glasnijeg neprijateljstva dijela opozicije  i nevladinog sektora, za Igora Lukšića značajan problem može predstavljati i sve uočljivija distanca koju upućeniji mogu uočiti u ponašanju partijskih čelnika DPS-a.

Nije to od juče. Već neki od prvih poteza mandatara Lukšića izazvali su tihe, ali znakovite reakcije u vrhu DPS-a. Konzervativna, velika partija i stari stranački kadrovi imaju neke svoje stalne uhodane kodove i obrasce ponašanja. Zato su mnogi u vrhu vladajuće stranke Lukšićeve dugotrajne razgovore i konsultacije doživjeli -  ne kao želju za dijalogom -  nego kao znake političke slabosti. Lukšićeva želja za stalnim dijalogom protumačena kao put u blokadu donošenja odluka i to govori o demokratskim limitima DPS-a.

Osim toga, sa puno podozrenja – naročito u Đukanovićevom okruženju – posmatrana je i Lukšićeva logistička podrška tabloidnim medijima koji su, iako uredno filovani povjerljivim informacijama i državnim dotacijama, nastavili da čereče Đukanovića ali i DPS. To već nije bilo shvaćeno kao prolazna slabost nego kao – građenje imidža mladog premijera na račun štete koju Đukanović i partija moraju da plaćaju.

Ipak, ključni Lukšićev problem nije vezan isključivo  za partiju nego za - upravljanje državnim sistemom. Od mladog tima ekonomista, predstavnika takozvane crnogorske ekonomske škole (ma šta to značilo) očekivalo se ipak više strategije, mnogo planiranja. No, tokom protekle godine mnogo je toga ljude u Lukšićevoj Vladi iznenađivalo ili zaticalo nespremne. Vlada se prilično teško nosila i sa naslijeđenim ekonomskim problemima, ostavštinom Đukanovićeve vlade, kao što su KAP ili Željezara...

Uz sve to, premijerov manevar da - radi kupovine vremena i naklonosti protestanata zatraži hitno ispitivanje odgovornosti članova Regulatorne agencije za energetiku, kao i prihvatanje zahtjeva protestanata da se tužilaštvo hitno grune u sve kompanije kojima gazduju krupni strani investitori - ne djeluje baš kao potez smirenog i sigurnog državnika. Više liči na žrtvovanje svojih ljudi radi mira u kući i opstanka sadašnjeg Lukšićevog kabineta.

Pred teškom odlukom: Tako, međutim, premijer neće umiriti nezadovoljnike koji su protestovali ispred Vlade, a stvoriće nezadovoljnike u sopstvenoj stranci.  I tako se, nakon trinaest mjeseci mandata, Igor Lukšić našao u nezgodnoj poziciji. Novi premijer je očito razočarao opoziciju i dio opozicionih medija, a nije u međuvremenu oduševio ni pristalice vladajuće stranke. Pokazalo se da Vlada teško vlada sistemom.

Glavna uporišna tačka Igora Lukšića sada je međunardna zajednica koja još uvijek vjeruje da mladi crnogorski premijer može voditi Crnu Goru na putu ka Briselu. To bi mogao da bude skriveni adut Vlade: dobijanje pregovora u junu značio bi ključni poticaj za Vladu Igora Lukšića, a premijeru bi obezbijedio prvi, veliki, uspjeh koji mu je tako neophodan.

No, rizično je igrati samo na jednu kartu, tim prije što odluka ne zavisi samo od Podgorice nego i od međunarodnih kretanja u Evropskoj uniji. Crnogorski premijer je dobro naučio školu DPS-a i zna kada se stavri dovedu do zida da se mora reagovati. Zato Lukšić uskoro mora da prelomi i povuče neke poteze ovdje, u Crnoj Gori.

Pitanje je, samo, što će uraditi? Ako su zaista rezovi državne uprave uslov Brisela i Vašingtona, onda ne treba čekati niti može biti nedodirljivih; ukoliko se neophodne čistke unutar ANB-a, ne treba odgađati; ako su Rusi u KAP-u osnovni problem crnogorske ekonomije, onda nema dilema... Jedno se čini sigurnim, jun se primiče i politika paralenih puteva nije više moguća. Kao što nije moguće zadržati Ruse u KAP-u, a prodati dionice Indijcima, neostvarljivo je da budete na vlasti, a da vas opozicija podržava.

Draško ĐURANOVIĆ