Dobro su predsjednik Vujanović i premijer Lukšić uočili da je najveći problem savremene Crne Gore raspolućenost pravoslavne zajednice. Crnogorski zvaničnici ipak nijesu objasnili – kako misle pomiriti dvije suprotstavljene strane? Ako jedinstvo podrazumijeva precrtavanje crnogorske istorije, potiranje crnogorske crkve ili negiranje crnogorske nacije – kao što je to nedavno predložio „kanonski“ mitropolit  Amfilohije - onda nije riječ o jedinstvu nego o ujedinjenju po principima Podgoričke skupštine

Kako dolikuje blagim danima, crnogorski zvaničnici su pohitali da požele novogodišnje i božične čarolije u bliskoj budućnosti.

Prvo se oglasio predsjednik Filip Vujanović koji je pred Novu zaiskao ostvarenje jedne velike želje – da prestanu podjele. „Mislim da je mnogo podjela u Crnoj Gori, posvetiću svoj mandat do kraja, s punim intenzitetom, da prevaziđemo podjele u Crnoj Gori“, obećao je predsjednik Vujanović. Koji dan kasnije, vođen istom idejom, javio se i crnogorski premijer Igor Lukšić. „Volio bih da je pravoslavna zajednica u Crnoj Gori ujedinjena, bez obzira na nacionalnu pripadnost“, objelodanio je svoja nadanja Lukšić u novogodišnjem razgovoru za dnevni list Dan.

Poruke crnogorskih zvaničnika nijesu tek blagdanska priča već ukazuju na ključni problem - Crna Gora je odavno pocijepana unutar pravoslavne zajednice. Zato je i logično pitanje: da li su praznične najave puste želje ili ljudi iz vrha vlasti iza kulisa pokušavaju pomirenje dvije Crne Gore?

Duboki jaz: Pomirenje, međutim, nije instant dogovor, niti se pomirenjem može zvati privremena obustava vatre. U svakodnevnom životu taj se razdor dvije Crne Gore najčešće doživljava kao politička borba - vječiti sukob vječitih  protivnika: crnogorska ili srpska crkva; suverenisti ili unionisti; srpski ili crnogorski jezik; Mihailo ili Amfilohije...

Izbor između dvije krajnosti, baš unutar pravoslavne zajednice, bila je  ključna linija podjele i na referendumu: za suverenost Crne Gore ili za život sa Srbijom, ili-ili situacija u kojoj nema neriješenog rezultata. Samo kroz tu i takvu logiku krajnjeg obračuna može se razumjeti prizor koji se odigrao nakon referenduma maja 2006. godine, kada je vođa unionističkog bloka Predrag Bulatović - poštujući vlastitu riječ – podnio ostavku i demisionirao sa liderske pozicije jer je Crna Gora postala suverena država. Tipično crnogorska tragika apsurda: biti poražen iako je tvoja država - u kojoj si rođen, u kojoj si porastao i školovao se, gdje si zasnovao porodicu - postala pobjednik i obnovila nezavisnost nakon gotovo jednog vijeka.

Detalj iz referendumskog doba je - vrijeme prošlo. Ali, ni vrijeme sadašnje nije mnogo toga promijenilo, makar u jednom dijelu crnogorskog društva. Prije tri dana, u Mojkovcu, članovi SNP-a ponosno su slavili – sve kao dan opštine - 7. januar, dan Mojkovačke bitke. Tu veliku epizodu crnogorskog oružja zaista valja obilježiti i trebalo bi da se bitka izučava, u crnogorskim školama na srpskom, crnogoskom i svim drugim jezicima, kao neka vrsta crnogorskih Termopila, herojskog, iako uzaludnog žrtvovanja u korist Srbije, ratnog saveznika. Teško je, međutim, razložno objasniti: zašto bi se kao dan opštine slavila  bitka koja je bila uvod u - kapitulaciju crnogorske vojske, prvi put u crnogorskoj istoriji? Osim ako nije u pitanju ritualno ponavljanje obrasca slavljenja poraza kao pobjede, po uzoru srpske proslave Kosovskog boja.

Upravo ova dva detalja – priča o Bulatovićevoj ostavci i tugaljivo slavljenje u Mojkovcu - otkrivaju težinu zadatka koji se zove ujedinjenje pravoslavne zajednice u Crnoj Gori.

Više od politike: Dobro su, dakle, predsjednik Vujanović i premijer Lukšić detektovali najveću opstrukciju u životu savremene Crne Gore - raspolućenost pravoslavne zajednice.

Problem je, međutim, u tome što crnogorski zvaničnici nijesu objasnili – kako pomiriti dvije suprotstavljene strane? Jer, nijesu to  samo političke nego i kulturološke razlike ali i suprotstavljenost vrijednosnih sistema. I, dakako, identitetsko pitanje.

Da je samo dnevna politika problem, za početak ujedinjavanja pravoslavne zajednice bio bi dovoljan i onaj Vujanovićev prijedlog o brisanju dva stiha himne koje je Sekule Drljević dopisao i koji, kako veli predsjednik,  vrijeđaju antifašistička osjećanja građana u Crnoj Gori. Predsjednik je u pravu: antifašizam mora biti vertikala savremene Crne Gore, 13. jul jeste simbol Crne Gore na pravoj strani. Ali, antifašizam nije samo priča o strofama himne, nego i o aktuelnoj nacionalnoj i vjerskoj mržnji - ovovremenom fašizmu. Kao što kritikuje sljedbenike drljevićevskog nasljeđa, predsjednik svih građana Crne Gore morao bi da upre prstom i u domaće zaštitare savremenog fašizma, oličenog u likovima i djelu Karadžića i Mladića, tvoraca najvećeg genocida u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Ili, možda, crnogorski  predsjednik smatra da je sasvim u redu biti protiv Drljevićevih stihova zbog njegovog druželjublja sa Pavelićem, a ljubiti ruku kanonskom mitropolitu Amfilohiju koji je veličao kreatore Srebrenice i likovao nad mrtvim Zoranom Đinđićem i zgaženom Srbijom?

Znakovi na putu: Da, ova crnogorska stvar je mnogo složenija jer izvori podjela unutar pravoslavne zajednice nijesu samo u sferi politike, nego isijavaju kao posljedica različitog sagledavanja vlastite istorije i različitog poimanja države Crne Gore.

Crnogorska vlast – i Vujanović i Lukšić, ali i Đukanović i Krivokapić -  mora iznaći politički i društveni mehanizam da dio pravoslavnog življa, crnogorski Srbi prvenstveno, osjećaju građansku Crnu Goru kao državu koja pruža jednake uslove svim nacijama i vjerama. Srpsko osjećanje u Crnoj Gori nije tek uvezena roba iz Beograda  nego autohton, domaći, proizvod. Za budućnost Crne Gore je bitno da ovdašnji Srbi budu sastavni dio ovdašnje Crne Gore, baš kao što je ovdašnjim Crnogorcima važno da ih crnogorska vlast  ubijedi, da borba za suverenost nije bila borba za privatnu državu.

Baš kao što nije logično da Crnogorci budu građani drugog reda u Crnoj Gori; da Crnogorska pravoslavna crkva bude siroče vlastite domovine ili tek sredstvo neke buduće političke nagodbe. Vladajuća DPS je na partijskom Kongresu zaključila da bi za budućnost Crne Gore bila najbolja jedna pravoslavna crkva u Crnoj Gori. Problem je, međutim, što se crkveno ustrojstvo ne pravi partijskim dekretima, makar to dolazilo i od Đukanovićeve stranke. Kojoj je, inače, teško naći liniju dosljednosti, makar kada tumače crkvena pitanja. Uostalom, slučaj crkve na Svetom Stefanu – truli politički kompromis i  rekonstrukcija lažne svetinje – je dokaz da crnogorski vlastodršci ne znaju da čitaju znakove na vlastitom putu kada govore o ujedinjenju pravoslavne zajednice.

Mnogo je toga ostalo u magli i put ideje o ujedinjenju može biti sa mnogo prepreka i slijepih ulica. Zato, prije nego što krenu u svetu misiju ujedinjenja pravoslavaca u građanskoj Crnoj Gori i crnogorski predsjednik i crnogorski premijer - ali i svi drugi iz vladajuće koalicije - morali bi prvo sebi i narodu kojega predstavljaju, da pokažu i razjasne mehanizme ujedinjenja pravoslavaca u građanskoj Crnoj Gori.

Ako jedinstvo podrazumijeva precrtavanje crnogorske istorije čemu smo često svjedoci; potiranje  crnogorske crkve ili negiranje crnogorske nacije – kao što je to zorno za Božić predlažio „kanonski“ mitropolit Amfilohije i kao što to nažalost i danas predlaže dio pročetničke opozicije u Crnoj Gori - onda ovdje nije riječ o operaciji jednačenja u različitosti nego o bezuslovnom ujedinjenju po principima Podgoričke skupštine. Takvo jedinstvo je, na nažalost, već viđano u ovim krajevima i ne bi ga valjalo ponavljati. Skupo je koštalo.

Draško ĐURANOVIĆ