Bijeli listići, ta "minorna" grupacija napravila je toliko frke a onda su je i nehotično ovdašnji medijski moguli uzdigli do neslućene razine. Toliko se bratija uprpila kada je shvatila da nije uspjela baš sve lobotomirati i potkupiti, da je krenula u petu ofanzivu sa, par novo-pridiošlih modernih serbskih intelektualaca, kruneći i onako slabašnu nisku!
Većina vrlih akademika CANU nije glasa pustila dok se Crna Gora godinama gušila u zagrljaju velikodržavnog srpskog projekta; vrh CANU je ćutao i kada su gorjeli Vukovar, Srebrenica, ili Sarajevo; neki su se u Akademiji svojevremeno grozili i pomisli na crnogorsku nezavisnost... Kad su se tako ponašali juče, ne treba da čudi što je danas većina akademika CANU spremna da glasno i javno pogazi ne samo zakon vlastite države već i da oholo pokuša da naruši dignitet i dostojanstvo kolega akademika.
Umjesto da, protokom vremena, situacija bude sve bolja, da mediji “sazrijevaju” i svojim profesionalizmom bivaju sve kvalitetniji, da sve više unaprjeđuju i medijsku i društvenu scenu, dešavaju nam se pravi sunovrati javnih glasila! Naravno, sa stanovišta njihove funkcije, odnosno (ne)poštovanja temeljnih pravila novinarske profesije. Na pomolu je opšta tabloidizacija i medijske scene i javnoga života - u cjelini!
Novinarstvo i jeste, u neku ruku, profesija divljih glasnika. Stalno u jurnjavi. To je pisanje s preponama. Nijedna struka nema toliko lutalica i zalutalih. Neznanje, plus politika ne uspijeva niđe ka ođe: u Crnoj Gori se novinari nikad obogatili nijesu ali jebivjetri jesu - nikad ka sad.
Stanovnici unutar granica crnogorske države - a kojima se većinski nezasluženo tepa sa „građani“ - sigurnije se osjećaju kada vode nečije tuđe bitke, umjesto svoje. I kada zastupaju tuđe, umjesto svoje interese. U takvoj situaciji, najbitnije je pronaći najudobnije i najmoćnije skute. I predstava može da počne.