Toliko smo se usavršili u navijanju za druge da se lasno može prepoznati odkud nam puca kad pobjeđujemo a odakle stižu plotuni kad gubimo. Kad naši pobijede tu i tamo se oglasi poneko, a kad gube, Crnom Gorom samo što ne odjekuje artiljerija. Od četiri crnogorska štampana dnevnika dva nijesu isturili na naslovnicu, pobjedu crnogorskih vaterpolista nad velesilom Mađarskom. Tek su ih dali u sportskom dodatku. Jedan dnevnik je i to pripisao svetosavlju.
Nemoguće je očekivati da imamo profesiolane, demokratske, jake državne institucije, ako svijet građana nije na tom nivou i ako ostale institucije nijesu demokarstke i profesionalne. Da bih pojasnio na šta tačno mislim, navešću nekoliko primjera iz različitih profesija.
Dobro su predsjednik Vujanović i premijer Lukšić uočili da je najveći problem savremene Crne Gore raspolućenost pravoslavne zajednice. Crnogorski zvaničnici ipak nijesu objasnili – kako misle pomiriti dvije suprotstavljene strane? Ako jedinstvo podrazumijeva precrtavanje crnogorske istorije, potiranje crnogorske crkve ili negiranje crnogorske nacije – kao što je to nedavno predložio „kanonski“ mitropolit Amfilohije - onda nije riječ o jedinstvu nego o ujedinjenju po principima Podgoričke skupštine